Fabrika šećera Zrenjanin na prodaju: 171 milion dinara za ono što je nekad bilo srce banatske poljoprivrede

Fabrika šećera Zrenjanin na prodaju: 171 milion dinara za ono što je nekad bilo srce banatske poljoprivrede

Kada se ugasi jedna šećerana, to nije samo dimnjak koji prestaje da dimi. To su hiljade hektara šećerne repe bez otkupa, desetine kooperanata bez partnera i cela jedna agrarna priča koja se tragično prekida.

Agro Urednik 5 min čitanja 105 pregleda

Kada se ugasi jedna šećerana, to nije samo dimnjak koji prestaje da dimi. To su hiljade hektara šećerne repe bez otkupa, desetine kooperanata bez partnera i cela jedna agrarna priča koja se tragično prekida. Sada se imovina Fabrike šećera „Zrenjanin" prodaje za sto sedamdeset jedan milion dinara — manje nego što košta opremanje jedne moderne sušare za žitarice.

Sedamnaest godina u čekaonici stečaja

Stečajni postupak nad Fabrikom šećera „Zrenjanin" traje od septembra 2009. godine, kada je stečajni sudija doneo zaključak o pokretanju postupka. Prošlo je sedamnaest godina od tog trenutka — dovoljno da dete koje je krenulo u prvi razred osnovne škole završi fakultet. Za to vreme, imovina nekadašnjeg akcionarskog društva je stajala, propadala i čekala da neko donese odluku.

Ta odluka je konačno pala na sednici odbora poverilaca 8. oktobra ove godine. Javno nadmetanje je zakazano za 15. decembar u Agenciji za licenciranje stečajnih dužnika u Beogradu, a početna cena je oko sto sedamdeset jedan milion dinara. Za imovinski kompleks koji je nekad bio vredan višestruko više, to je cifra koja govori više o propasti sistema nego o tržišnoj vrednosti same imovine.

Šta se zapravo prodaje

Ponuda je šarolika i govori o razmerama nekadašnjeg poslovanja. Na prodaju idu nepokretnosti na više lokacija u Zrenjaninu — magacini, pomoćne zgrade, objekti prehrambene industrije i proizvodnje pića, pa čak i stambene zgrade i stanovi. Fabrika šećera, očigledno, nije bila samo fabrika šećera. Bila je mali privredni sistem sa svojim stambenim fondom, pomoćnim objektima i infrastrukturom.

Poljoprivredno zemljište u katastarskim opštinama Žitište i Banatski Despotovac takođe je deo ponude. Ovo je možda i najzanimljiviji segment za poljoprivredne proizvođače iz tog kraja. Zemlja u Banatu je među najkvalitetnijim u Srbiji — crnica koja daje prinose koje u mnogim delovima Evrope mogu samo da poznaju. Ko god da kupi ovu zemlju, dobija proizvodni potencijal koji ne gubi na vrednosti.

Pored nepokretnosti, prodaje se i pokretna imovina — oprema, prava na zemljištu u Zrenjaninu, potraživanja stečajnog dužnika i akcije Univerzal banke Beograd. Dakle, kupac ne dobija samo cigle i beton, već i kompletan pravni i finansijski paket koji je pratilo ovo društvo kroz sve godine postojanja.

Sto sedamdeset jedan milion dinara za kompleks koji uključuje nepokretnosti, poljoprivredno zemljište, opremu i akcije — to je cena koja govori sama za sebe. Kada se uporedi sa investicijama koje se danas rade u srpskoj poljoprivredi, gde jedna moderna linija za siliranje ili sušenje košta desetine miliona evra, ova cifra izgleda kao simbolična nadoknada za decenije gubitaka.

S druge strane, za potencijalnog kupca koji ima viziju i kapital, ovo može biti prilika. Zemljište u Žitištu i Banatskom Despotovcu samo po sebi ima vrednost koja će rasti. Objekti prehrambene industrije u Zrenjaninu, uz odgovarajuću rekonstrukciju, mogu poslužiti za nove proizvodne svrhe. Pitanje je samo da li će kupac biti neko ko želi da obnovi šećernu proizvodnju, ili neko ko vidi samo građevinski materijal i lokaciju za logistiku.

Šta ovo znači za ratarstvo Banata

Banatska ravnica je tradicionalno područje gajenja šećerne repe. Zrenjanin i okolina su decenijama bili među centrima te proizvodnje, a Fabrika šećera „Zrenjanin" je bila otkupna stanica koja je celoj priči davala smisao. Bez otkupne stanice, proizvođač može da ima najbolji prinos repe na svetu — nema kome da je proda.

Ova prodaja dolazi u trenutku kada je srpska šećerna industrija već drastično smanjena. Od nekadašnjih šećerana koje su postojale širom Vojvodine, mnoge su prošle kroz privatizaciju, stečaj ili preorijentaciju. One koje rade, rade pod pritiskom uvoznog šećera i evropskih cena koje su se nakon reforme zajedničke poljoprivredne politike EU značajno promenile. Srpski proizvođači šećerne repe danas gaje ovu kulturu u uslovima koji su daleko teži nego pre deset godina.

Gubitak Fabrike šećera „Zrenjanin" nije samo lokalni gubitak. To je deo šireg trenda nestajanja kapaciteta za preradu poljoprivrednih sirovina u Srbiji. Svaki zatvoreni kapacitet znači da sirovina mora da se prevozi dalje, da troškovi transporta rastu i da marža proizvođača pada. Za ratare iz Žitišta, Banatskog Despotovca i šire okoline, ovo je bio najbliži otkupni centar — a blizina otkupa je u poljoprivredi pitanje opstanka.

Analiza: šta nas čeka posle 15. decembra

Najveći problem srpske poljoprivrede nije nedostatak zemlje, ni nedostatak znanja, ni čak nedostatak kapitala. Najveći problem je nedostatak prerađivačkih kapaciteta koji su u vlasništvu onih koji razumeju poljoprivredu i koji su voljni da investiraju u dugoročne odnose sa proizvođačima. Fabrika šećera „Zrenjanin" je primer šta se dešava kada taj odnos pukne — sedamnaest godina stečaja, imovina na prodaju za sitne pare i praznina koja ostaje u agrarnom sistemu tog kraja.

Ako se ova imovina proda strateškom investitoru koji ima nameru da obnovi preradu, to bi moglo da oživi proizvodnju šećerne repe u tom delu Banata. Ali iskustvo nas uči da su takvi ishodi retki. Mnogo češće se dešava da se ovakvi kompleksi kupuju radi lokacije, radi građevinskog zemljišta ili radi preprodaje — a da poljoprivredna funkcija nestaje zauvek.

Srpska poljoprivreda ne može da napreduje ako prerađivačka industrija nestaje. Možemo da gajimo najbolju pšenicu, najbolju repu, najbolji kukuruz — ali ako nemamo kome da prodamo sirovinu, ili ako moramo da je vozimo stotinama kilometara do najbliže fabrike, onda naš konkurentski položaj nestaje na samom startu. Fabrika šećera „Zrenjanin" je simptom te bolesti, a 15. decembar će pokazati da li postoji lek.

Nadmetanje u Agenciji za licenciranje stečajnih dužnika u Beogradu daće odgovor na jedno pitanje: da li u Srbiji još uvek postoji neko ko vidi vrednost u obnovi poljoprivredne prerade, ili ćemo i ovu priču zatvoriti kao još jedan red u knjizi propalih fabrika. Sedamnaest godina čekanja je već previše. Još sedamnaest nećemo imati.


Izvor: Agro TV, 15. novembar 2026.

💬 0 komentara