Lov na divokoze u Republici Srpskoj: Internet cene koje nemaju veze sa stvarnošću

Lov na divokoze u Republici Srpskoj: Internet cene koje nemaju veze sa stvarnošću

Zamislite čoveka koji na Fejsbuku ugleda oglas za lov na divokozu, klikne, i vidi cifru koja zvuči kao godišnja plata u nekoj srpskoj opštini. Ne mesečna — godišnja.

Agro Urednik 7 min read 80 views

Zamislite čoveka koji na Fejsbuku ugleda oglas za lov na divokozu, klikne, i vidi cifru koja zvuči kao godišnja plata u nekoj srpskoj opštini. Ne mesečna — godišnja. U novembru 2026. Lovački savez Republike Srpske je digao ruke sa ekrana i rekao — stani, vreme je. Na društvenim mrežama i internet platformama su se, naime, pojavili oglasi za lov na divokoze i divlje veprove po cenama koje nemaju nikakve veze sa zvaničnim cenovnikom, a čiji kupac nema pojma za šta zapravo plaća.

Ko kontroliše cene lovine i zašto je Savez digao alarm

Lovni turizam u Republici Srpskoj nije neka sporedna priča koja se pominje uz kafu. To je grana koja godinama privlači i domaće i strane lovce, a populacije divokoze i divljeg vepra predstavljaju jedan od najvećih prirodnih potencijala tog entiteta. Lovački savez Republike Srpske je nadležno telo koje kroz propise objavljene u Službenom glasniku definiše minimalne trofejne vrednosti i organizacione takse — čime se štiti kako divljač, tako i ugled cele grane.

Problem je što se između propisa i stvarnog tržišta sve češće umeće neregulisani prostor interneta. Tamo gde nema nadzora, cene rastu proizvoljno, a transparentnost pada na nulu. Savez je pokušao da zaustavi tu pojavu pre nego što naneše trajnu štetu reputaciji lovnog turizma u Republici Srpskoj — jer ugled se gradi decenijama, a gubi se za jednu sezonu.

Šta kaže zvanični cenovnik i gde počinje haos

Rešenje objavljeno u Službenom glasniku Republike Srpske pod brojem 62/2025 propisuje minimalne trofejne vrednosti divljači i dnevnu organizacionu taksu za lov od sto konvertibilnih maraka po lovcu. To je osnova. Ali nije gornja granica — korisnici lovišta mogu da formiraju i više cene u skladu sa tržišnim uslovima, pod jednim uslovom: da transparentno prikažu šta taj iznos obuhvata. I tu nastaje problem.

Za divljeg vepra, trofejna vrednost se određuje prema CIC poenima. Do šezdeset devet celih devedeset devet poena cena je sedamsto maraka. Od sedamdeset do sedamdeset devet celih devedeset devet poena — osamsto šezdeset maraka. Od osamdeset do osamdeset četiri celih devedeset devet — hiljadu maraka. Od osamdeset pet do osamdeset devet celih devedeset devet — hiljadu dvesta osamdeset maraka. Od devedeset do devedeset četiri celih devedeset devet — hiljadu četiristo šezdeset maraka. Od devedeset pet do devedeset devet celih devedeset devet — hiljadu šesto četrdeset maraka. Od sto do sto četiri celih devedeset devet — dve hiljade sto osamdeset maraka. I od sto pet do sto devet celih devedeset devet poena — dve hiljade devetsto maraka. Preko sto deset poena, svaki naredni poen donosi dodatnih dvesta maraka.

Kod divokoze je struktura slična, sa blago različitim gornjim pragovima. Do šezdeset devet celih devedeset devet poena — sedamsto maraka. Do sedamdeset devet celih devedeset devet — osamsto šezdeset. Do osamdeset četiri celih devedeset devet — hiljadu. Do osamdeset devet celih devedeset devet — hiljadu dvesta osamdeset. Do devedeset četiri celih devedeset devet — hiljadu četiristo šezdeset. Do devedeset devet celih devedeset devet — dve hiljade sto osamdeset. I do sto četiri celih devedeset devet poena — dve hiljade devetsto maraka. Preko sto pet poena, svaki naredni poen donosi dodatnih dvesta maraka.

Pored trofejnih vrednosti, propisana je i naknada za meso. Meso divokoze i divljeg vepra u koži, bez utrobe, glave i nogu do kolena, košta deset maraka po kilogramu. Bez kože — petnaest maraka po kilogramu. I ovo je ključno, jer mnogi oglasi na internetu uopšte ne pominju ovu komponentu. Kupac ne zna da li u cenu koju vidi ide samo trofejna vrednost, ili i dnevna taksa, smeštaj, prevoz, vodič, obrada mesa. U većini oglasa to se jednostavno ne vidi.

Savez u svom saopštenju jasno kaže da su navedeni iznosi minimalne cene. Više cene nisu zabranjene. Problem nije u broju koji stoji na oglasu — problem je u tome što kupac ne može da zna šta je dobio za te pare. Savez smatra da neprecizno predstavljanje cena može da stvori pogrešnu sliku o lovnoj ponudi Republike Srpske i naruši njen ugled među domaćim i inostranim lovcima. I to nije bezazlena opaska — strani lovac koji plati više nego što je očekivao, a dobije manje nego što mu je obećano, neće se vratiti. I neće doći ni njegovi prijatelji.

Šta ovo znači za ljude na terenu

Za čoveka koji živi na selu i gleda divljač na svojoj njivi svako jutro, ova priča može delovati daleko. Ali nije daleka ni za dlaku. Lovni turizam je u mnogim ruralnim područjima Republike Srpske, a i u Srbiji, jedan od retkih izvora prihoda koji ne zavisi od toga da li će kiša pasti u maju ili će otkupna cena pšenice pasti ispod dvadeset dinara. Kad lovni turizam radi kako treba, lokalna ekonomija to oseti — od smeštaja do prevoza, od prodaje mesa do sezonskih poslova oko održavanja lovišta.

Kada se pojave neregulisani posrednici koji na internetu nude lovine po naduvanim cenama bez jasne strukture, pare odlaze u džepove ljudi koji nemaju nikakve veze sa lokalnom zajednicom. Divljač se tretira kao roba na šalteru, a ne kao resurs koji treba očuvati i koji treba da donese korist onima koji žive uz njega. Cene u zvaničnom cenovniku kreću se od sedamsto maraka za osnovne trofeje do iznosa koji prelaze tri hiljade maraka za vrhunske primerke. To su ozbiljne pare. Kad neko na internetu traži višestruko više bez obrazloženja, to nije tržišna sloboda — to je nepoštenje prema kupcu i nepoštovanje prema propisu koji je donet da zaštiti sve strane.

Savez je pozvao korisnike lovišta, lovačka udruženja, pravna lica i sve koji se bave promocijom i organizacijom lovnog turizma da prilikom objavljivanja ponuda transparentno prikažu strukturu cena i usluge koje nude. Zvanični cenovnik odstrela, korišćenja divljači i usluga u lovištu dostupan je na internet stranici Saveza. Nema izgovora da neko nije znao.

Između propisa i haosa na Fejsbuku

Ovo je klasičan primer sukoba između regulisanog tržišta i haosa koji donose digitalne platforme. Propis iz Službenog glasnika broj 62/2025 postavlja jasne okvire — minimalne cene su definisane, takse su poznate, struktura je transparentna. Ali internet ne poznaje Službeni glasnik. Na društvenim mrežama svako može da objavi bilo šta, i dok nadležni ne reaguju, oglas živi i privlači kupce.

Paradoks je u tome što Savez ne zabranjuje više cene. Eksplicitno kaže da korisnici lovišta mogu da formiraju i više iznose u skladu sa tržišnim uslovima. Ono što Savez traži je elementarna transparentnost — da onaj koji plaća zna za šta plaća. To nije birokratski zahtev, to je osnova svakog poštenog poslovanja. Pitanje koje ostaje otvoreno je ko će to sprovoditi. Savez može da upozori i pozove, ali mehanizam sankcija za one koji na internetu objavljuju neprozirne oglase nije jasno definisan. U praksi, odgovornost će pasti na korisnike lovišta i lovačka udruženja da sami regulišu svoje članove i partnere. Da li će to biti dovoljno, pokazaće sledeća lovna sezona.

Za srpskog čitaoca ova priča ima širi značaj. Lovni turizam u Srbiji se suočava sa sličnim izazovima — neregulisani posrednici, neprozirne cene, pritisak na divljač koji ne prati popunjavanje lovne osnove. Primer Republike Srpske pokazuje da čak i kada imate jasan propis i zvanični cenovnik, problem ne nestaje automatski. Regulativa je nužan, ali ne i dovoljan uslov. Potrebna je i kultura poštovanja te regulative — i to ne samo od lovačkih udruženja, nego i od svih onih koji vide divljač kao priliku za brzu zaradu.

Divljač nije samo trofej na zidu ili kilogram mesa na taksimetru. To je resurs koji opstaje samo ako se njime upravlja odgovorno, a odgovornost počinje od transparentne cene na oglasu. Sve ostalo je šuma kroz koju neko prolazi sa puškom i novčanicom — a to nije lovni turizam koji ima budućnost.


Izvor: Agro TV, 17. novembar 2026.

💬 0 comments