U šabačkom selu Majuru meštani beru maline u novembru. Ne u šakama, kako to obično biva kad probate nekoliko plodova u prolazu, već u gajbama. Zimski kaputi na leđima, crveni plodovi u rukama, a sve to na sorti „vilamet" koja u našim uslovima nema remontantne osobine. Istovremeno, negde na ravnici Vojvodine i u brdima Šumadije, ratar stoji pred praznom budžetskom linijom i pita se gde je nestalo sedamnaest hiljada dinara po hektaru koje mu je država obećala za sertifikovano seme. Priroda je ovog jesenjeg ciklusa darežljivija od ministarstva. A to je, blago rečeno, porazna slika za agrarnu politiku jedne zemlje koja hranu naziva strateškom robom isključivo kad joj to politički odgovara.
Politika stoji, priroda ne čeka
Poslanici u Skupštini Srbije potvrdili su mandate i formiranje nove vlasti je na pomolu. Posle svega što se dešavalo od dvadeset petog oktobra — hapšenja, bekstva, zatamnjivanja na televizijama i beskrajnih rasprava o tome kakav treba da bude idealni premijer — to je možda i jedina dobra vest u moru političke kakofonije. Ali u tom međuprostoru, između stare i nove vlasti, poljoprivrednici su ostali sami sa svojim problemima, bez ijednog dinara pomoći koja im je na papiru zagarantovana.
I tu se priča razdvaja na dve strane. Na jednoj je priroda koja je, zbog produženog Miholjskog leta i tople jeseni, podstakla voćne kulture da ponovo cvetaju i plodonose. Na drugoj je ministarstvo u tehničkom mandatu koje poručuje: novca nema, čekajte.
Maline u novembru — čudo bez emocija
U Majuru kod Šapca viđeni su meštani kako beru crvene plodove malina. Ne u šakama, već u gajbama. Stručnjaci za voćarstvo su, bez emocija, objasnili da je produženo toplo vreme podstaklo maline na drugi rod, a neobično je i to što su se plodovi pojavili na sadnicama sorte „vilamet", koja inače nije poznata po remontantnim osobinama u ovim uslovima. Novembarske maline su već viđene na beogradskim pijacama, a cena se kreće od sedamsto do hiljadu dinara za kilogram.
Za neke je to predskazanje boljih dana, mešavina nade i osećanja kojima su prožeti ovi burni meseci. Za druge je prosto biološka činjenica bez ikakve simbolike. Ali dok voćari u Majuru beru drugu berbu, ratari na ravnici Vojvodine i u brdima Šumadije nemaju šta da beru. Njihova druga berba je samo san.
Prazan ćup i puna objašnjenja
Više od dve nedelje resorni ministar u tehničkom mandatu poručuje poljoprivrednicima i javnosti da u budžetu nema novca za isplatu druge rate direktnih davanja za biljnu proizvodnju. Tačnije, ništa od isplate sedamnaest hiljada dinara za sertifikovano seme po hektaru. Taj novac su ratari očekivali kao spas posle četiri sušne godine i finansijske srozanosti zbog koje mnogi proizvođači nisu u stanju da se zaduže ni kod banaka.
Sertifikovano seme koje su prihvatili da koriste skuplje je četiri puta od onog „s tavana". Poljoprivrednici su na to pristali zato što je to deo sistema koji država sama nameće, a sada ta ista država kaže da za povraćaj tog uloženog novca nema sredstava. Novac je bio predviđen za pripremu prolećnih radova, a umesto da ga dobiju na vreme, mnogi ratari su primorani da prodaju najbolje komade mehanizacije kako bi domaćinstva opstala.
Ministar se na početku pravdao tehničkim mandatom — ne može da deli novac, neka se čeka nova vlada. Potom je dodao još objašnjenja. Kazao je da u kasi za subvencije i podsticaje ima samo šest milijardi dinara. Zatim je ubacio priču da sedamnaest hiljada dinara po hektaru nije bilo obećano kao zagarantovana isplata. Bilo je tu i optužbi za blokade puteva, fiktivno uvećane hektare, pa čak i poljoprivredna gazdinstva kao problem. Jedino je izostala analiza o uticaju letošnjeg pomračenja Sunca na tu obavezu.
Gde su pare?
Brojne su sumnje gde su se zagubile ili skrenule s puta pare namenjene za sertifikovano seme. Ako su bile predviđene planom isplate subvencija za ovu kalendarsku godinu, onda moraju biti tu negde. Najgore je što oni koji to najbolje znaju kažu da ih nema, uz već navedeni repertoar objašnjenja koji se menja iz nedelje u nedelju.
Profesor Miladin Ševarlić, agronom, bivši narodni poslanik i dugogodišnji zaštitnik interesa poljoprivrednika, u gostovanju na jednoj televiziji kazao je da resorni ministar u tehničkom mandatu sigurno mora da zna gde su pare završile. Ne laže kad kaže da ih nema, ali treba proveriti i istražiti u koju svrhu su preusmerene.
Po oceni profesora Ševarlića, vrlo je sumnjivo davanje uoči oktobarskih vanrednih izbora svim punoletnim građanima po šest hiljada dinara. Njegova računica kaže da je za tu svrhu potrošeno trideset četiri milijarde dinara — što se poklapa sa sumom potrebnom za isplatu druge rate direktnih davanja. Poljoprivrednici koji su od početka podržavali studente, dodao je Ševarlić, nisu mogli da očekuju drugačije ponašanje vlasti i njenih slugu.
Goran Filipović, predsednik Inicijative za spas poljoprivrede, najavio je da će posle razgovora sa nekoliko udruženja s područja Vojvodine biti podneta krivična prijava protiv resornog ministra u tehničkom mandatu, a verovatno i direktora Direkcije za agrarna plaćanja, zbog novca koji je zagonetno nestao. Poručio je da poljoprivrednici na tu podvalu neće zažmuriti i da će tražiti svaki dinar.
Šta ovo znači za onog koji ore zemlju
Ova priča nije samo o sedamnaest hiljada dinara po hektaru. Ovo je o poverenju. Poljoprivrednik koji je prihvatio sertifikovano seme četiri puta skuplje od onog s tavana je to uradio zato što je verovao sistemu. Verovao je da će mu država vratiti taj ulog. Sada taj isti čovek stoji pred bankom koja mu ne daje kredit, pred prodavcem mehanizacije koji hoće svoje, i pred ministrom koji mu objašnjava da novac nije bio obećan.
Četiri sušne godine su iscrpile rezerve. Mnoga gazdinstva već godinama žive na granici održivosti, a direktna davanja su im jedina injekcija koja ih drži iznad vode. Kad ta injekcija izostane, ne propada samo jedna sezona — propada dugoročna proizvodna sposobnost tog gazdinstva. Prodaja mehanizacije znači da sledeće godine neće biti obrade na vreme, neće biti setve u optimalnom roku, i prinosi će pasti. A pad prinosa znači pad prihoda, što znači novi dug, što znači nova prodaja — krug se zatvara.
U međuvremenu, na Beogradskom sajmu je prošlog vikenda po dvadeseti put zaredom održan Međunarodni sajam etno hrane i pića. Tamo se slavio jubilej, degustirali proizvodi, razgovaralo o brendiranju i izvozu. Sve lepo, sve u redu — ali negde između tih šarenih štandova i stvarnosti majurskog malinara ili vojvođanskog ratara koji prodaje traktor da preživi zimu, leži jaz koji nijedna politika do sada nije premostila.
Poljoprivrednici ne proizvode betonske blokove, spajalice za papir niti maglu. Proizvode hranu. I dok im država može uskratiti drugu ratu, ne može im uskratiti pamćenje — sledeći put kad im neko bude tražio glas, znaće tačno koliko vredi ta reč.
Izvor: Agromedia, 20. novembar 2026.
💬 0 comments