Kada predsednica Pokrajinske vlade sedne sa francuskim privrednicima i priča o poljoprivredi, prvo pitanje koje bi svaki gazda u Bačkoj ili Banatu trebalo da postavi glasi jednostavno — kada ćemo videti konkretne brojeve, a ne samo pisma o namerama. Maja Gojković je 20. novembra razgovarala sa predstavnicima francuskog departmana Val Doaz o saradnji u poljoprivredi i prehrambenoj industriji. Taj sastanak je, barem na papiru, korak ka nečem što bi moglo da znači više od diplomatske ljubaznosti.
Šta već postoji između Vojvodine i francuskog regiona
Departman Val Doaz se nalazi u regionu Pariza i predstavlja sedište brojnih francuskih kompanija. Nije to neka zabačena ruralna oblast već privredno aktivna teritorija sa pristupom jednom od najjačih evropskih tržišta. Sa AP Vojvodinom taj departman već ima potpisano Pismo o namerama o saradnji u oblastima od zajedničkog interesa, a postoji i Sporazum o saradnji sa Privrednom komorom Vojvodine. Dakle, nije da se ljudi tek sada upoznaju — temelj postoji, pitanje je na čemu se gradi.
Sastanku su prisustvovali direktor Agencije za privredni razvoj Val Doaza (CEEVO) Žan Fransoa Benon, predsednik Privredne komore tog departmana Pjer Kišli, kao i potpredsednik Privredne komore Vojvodine Boško Vučurević. Sagovornici su ocenili da postoji značajan potencijal za dalje povezivanje i pokretanje novih zajedničkih inicijativa, sa posebnim akcentom na poljoprivredu i prehrambenu industriju.
Od pisma o namerama do konkretnih rezultata — najduži put u srpskom agraru
Razmotreni su, kako se navodi, budući pravci partnerstva i mogućnosti za razmenu iskustava. Prevod sa diplomatskog na poljoprivredni jezik: ljudi su sedeli, razgovarali o tome šta bi moglo da se radi, ali konkretnih projekata, investicija ili ugovora — barem u onome što je javno saopšteno — nema. To je u redu za prvi ili drugi krug razgovora, ali srpski poljoprivrednik je naučio da meri uspeh sastanka po tome šta je potpisano, a ne šta je razmotreno.
Francuska je, treba podsetiti, jedna od najjačih poljoprivrednih sila Evropske unije. Njihova prehrambena industrija je sinonim za dodatnu vrednost — od sireva do vina, od prerađenog mesa do specijalnih useva. A Vojvodina, s druge strane, ima plodno zemljište, tradiciju u ratarskoj proizvodnji i kapacitete u prehrambenoj industriji koji su, blago rečeno, nedovoljno iskorišćeni. Logika saradnje je tu — pitanje je samo da li će se prepoznati i iskoristiti.
Saradnja između Vojvodine i Val Doaza nije na nivou lokalnih parola. Pismo o namerama i Sporazum sa PK Vojvodine pokazuju da institucionalni okvir postoji. Sastanak u novembru je bio prilika da se taj okvir napuni sadržajem — ili barem da se naznači u kom smeru ide.
Nije zanemarljivo ni to ko sedi za stolom. Maja Gojković kao predsednica Pokrajinske vlade, Žan Fransoa Benon kao direktor CEEVO-a, Pjer Kišli kao predsednik Privredne komore departmana i Boško Vučurević kao potpredsednik PK Vojvodine — to su ljudi koji mogu da pokrenu stvari ako postoje volja i konkretan interes na obe strane. Francuske kompanije koje imaju sedište u Val Doazu traže tržišta i partnere, a vojvođanski proizvođači traže otkupne i prerađivačke partnere koji plaćaju više od minimalne otkupne cene.
Šta ovo praktično znači za gazdinstva u Vojvodini
Hajde da budemo direktni. Srpska poljoprivreda, a posebno vojvođanska, godinama se suočava sa istim problemima — niska otkupna cena, nedostatak prerade na mestu proizvodnje, izvoz sirovina umesto gotovih proizvoda i prehrambena industrija koja radi na fragmentiranim kapacitetima. Svaki pokušaj da se privuku partneri koji donose tehnologiju, know-how i pristup tržištu EU vredan je pažnje. Francuski departman koji je sedište brojnih kompanija i koji već ima potpisane dokumente sa Vojvodinom je upravo takav partner — potencijalno.
Problem je u tome što Pismo o namerama, po sebi, ne proizvodi nijedan kilogram pšenice, nijednu litru mleka, nijednu tonu prerađenog voća. Ono postaje vredno tek kada se iza njega pojavi konkretan projekat — zajedničko ulaganje u prerađivački kapacitet, ugovor o otkupu sa garancijama, transfer tehnologije u proizvodnji ili preradi. Do tada je to diplomatski dokument koji lepi epitet "strategijske saradnje" na odnos koji još uvek nije dao merljiv rezultat.
Razmena iskustava, koja je pomenuta kao deo budućih pravaca partnerstva, zvuči skromno — ali ne treba je potceniti. Francuska poljoprivredna praksa u oblasti organske proizvodnje, kratkih lanaca snabdevanja, brendiranja lokalnih proizvoda i sistema zaštite oznake geografskog porekla je godinama ispred srpske. Ako ta razmena znači da vojvođanski proizvođači nauče kako da od hektara zemlje izvuku tri puta više dodatne vrednosti kroz brendiranje i direktnu prodaju — onda vredi. Ako znači da par ljudi otputuje u Pariz, vrati se sa fasciklom i nastavi po starom — onda ne vredi ni dinara.
Prehrambena industrija je ključna reč u ovom sastanku i to je dobar znak. Vojvodina izvozi žitarice, suncokret, soju — uglavnom sirovine. Francuska kupuje sirovine i pravi od njih brendirane proizvode koje prodaje po premijum cenama. Ako bi saradnja sa Val Doazom značila da se deo te prerade prebaci ovde, da francuski kapital i tehnologija ulože u vojvođanske kapacitete — to bi bio pravi rezultat. Sve ostalo je zagrevanje.
Čeka se onaj korak koji se vidi na terenu
Sastanak u Novom Sadu je važan zato što održava živu nit između Vojvodine i francuskog departmana koji ima kapital, kompanije i pristup tržištu od dvestak miliona potrošača. Pismo o namerama je tu, sporazum sa PK Vojvodine je tu, ljudi koji odlučuju su sedeli za istim stolom. Šta fali? Konkretnog projekta sa imenom, brojem i rokom. Dok se to ne pojavi, ovo je vest o potencijalu — a potencijal u srpskoj poljoprivredi je, kako znamo, najjeftinija roba na tržištu.
Izvor: Agro TV, 20. novembar 2026.
💬 0 comments