Najveći problem srpskog voćarstva danas nije ni klima, ni bolesti, ni otvaranje tržišta — nego što proizvedeno voće jednostavno nema gde da ode kad stigne na vrhunac. Ovu goru istinu izrekao je dr Nenad Magazin, dekan Poljoprivrednog fakulteta u Novom Sadu, gostujući na RTS, i time dotakao ranu koja u voćarskim regionima Srbije već godinama gnoji.
Zašto baš sada ovo pitanje postaje hitno
Srbija je u poslednjoj deceniji intenzivno širila zasade kajsije i višnje. Područja od Subotice, preko Sremske Mitrovice, do Toplice i Zapadne Srbije postala su voćarske zone u kojima se proizvođači odlučuju na intenzivne, savremene zasade sa navodnjavanjem i mrežama zaštite. Logika je prosta — sveže voće donosi najveću cenu, izvoz u Rusiju i zemlje Evropske unije obećava dobru zaradu, a kajsija i višnja su kulture koje ranije rode i omogućavaju brži povrat investicije.
Međutim, ta logika ima kratak rok trajanja kad nemaš gde da skladištiš i šta da radiš sa viškom. Magazin je jasno rekao — prerađivački kapaciteti su usko grlo srpskog voćarstva. To nije neka buduća pretnja, to je realnost koja se svake sezone ponavlja: kajsija sazri za deset dana, višnja za nedelju, a industrija koja bi to trebalo da primi i preradi jednostavno ne prati ritam proizvodnje.
Šta dekan kaže i šta to znači na terenu
Problem, prema rečima dr Magazina, ima dva kraka. Prvi je u lancu svežeg voća — nedostaju kapaciteti za adekvatan prijem, brzo hlađenje, pakovanje i distribuciju. Drugi je u industrijskoj preradi — fabrike jednostavno nemaju dovoljan kapacitet da u kratkom roku prerade svu višnju i kajsiju koja stigne na vrhunac sezone.
„Prerađivački kapaciteti su usko grlo. Nedostaju kapaciteti adekvatnog prihvata, brzog hlađenja, pakovanja i distribucije svežeg voća, a kod voća za preradu nedovoljni su kapaciteti industrije da u kratkom roku preradi svu višnju i kajsiju." — dr Nenad Magazin, dekan Poljoprivrednog fakulteta u Novom Sadu
Za proizvođača koji ima tri hektara kajsije pod navodnjavanjem, to znači sledeće: kad plodovi počnu da padaju, on ima prozor od možda sedam do deset dana da ih proda sveže. Ako u tom prozoru nema kupca koji može odmah da preuzme, ohladi i pakuje — voće ide u raspad. Ili, u najboljem slučaju, ide u otkup za preradu po ceni koja je često ispod cene proizvodnje.
Srbija ima ozbiljne proizvođače kajsije i višnje, ima kvalitetne sorte i sve više ima savremenu tehnologiju u zasadima. Ono što nema je mreža hladnjača i sortirnica koja bi pokrila sezonske vrhove. Ima fabriku ovde, fabriku tamo, ali kad svi u regionu imaju rod u istoj nedelji — nijedna nema dovoljnu propusnu moć.
Magazin ne baca prašinu u oči. On kaže direktno: Srbija mora više da ulaže u prehrambenu industriju i razvoj domaće prerade, kako bi se povećala dodata vrednost poljoprivrednih proizvoda. To je, u prevodu, poziv da prestanemo da izvozimo sirovinu i da počnemo da prodajemo gotov proizvod.
Dodata vrednost — fraza koja vredi milione
Kad proizvođač kajsije proda sirovinu po sto pedeset dinara po kilogramu, a neko od toga napravi sok, džem ili sušeno voće koje na police u Nemačkoj ide po deset evra — razlika je očigledna. Srbija godišnje gubi ogromne potencijalne prihode upravo zato što je ostala na nivou snabdevača sirovine, a ne proizvođača gotovih proizvoda sa brendom i dodatnom vrednošću.
„Srbija treba više da ulaže u prehrambenu industriju i razvoj domaće prerade, kako bi se povećala dodata vrednost poljoprivrednih proizvoda." — dr Nenad Magazin, dekan Poljoprivrednog fakulteta u Novom Sadu
Ovo nije pozicija jednog dekana. Ovo je dijagnoza celog sistema. Poljoprivredna politika Srbije decenijama se fokusira na proizvodnju — subvencije po hektaru, premium po grlu, poticaji za navodnjavanje, mreže zaštite, sadni materijal. Sve to je važno i sve to treba. Ali na drugom kraju lance stoji fabrika koja nije izgrađena, hladnjača koja ne postoji, i tržište gotovih proizvoda na koje srpski proizvođač ne ulazi jer nema šta da ponudi.
Zašto je kajsija najbolji primer svega što ne valja
Kajsija je kultura koja sve probleme srpskog voćarstva sažima u jednu sezonu. Kratak period berbe, visoka osetljivost na temperature nakon branja, brzo sazrevanje i još brže propadanje. U normalno razvijenom voćarskom sistemu, kajsija se bere, za sat vremena je u hladnjači na dva stepena, sutradan je sortirana i upakovana, i za tri dana je na policama u Skandinaviji ili Bliskom Istoku. Kod nas taj lanac puca na pola — hladnjača je trideset kilometara daleko, kapacitet je popunjen, a kajsija čeka na paleti na trideset pet stepeni.
Višnja je nešto drugačija priča, ali sa istim krajem. Industrija zamrzivača, proizvođača sokova i kompota prima višnju, ali u pik sezone ne može da primi sve. Proizvođač koji je navodnjavao, štitio, đubrio i čekao tri godine da višnja počne da rađa — na kraju stoji u redu pred silosom i čeka da mu neko kaže: „Danas ne možemo, dođite sutra." Sutra višnja više nije ista.
Ovo je srž onoga što Magazin kaže, i to je nešto što svaki voćar u Srbiji oseća na koži. Mi smo izgradili proizvodnju koja može da hrani tri Srbije, a nismo izgradili infrastrukturu koja bi tu proizvodnju pretvorila u novac.
Šta ovo znači za čoveka koji sadnjuje voćke
Za proizvođača koji razmišlja o novom zasadu kajsije ili višnje, poruka je jasna: proizvodnja je samo pola posla. Druga polovina je pronalaženje otkupljivača koji ima hladnjaču, sortirnicu i stabilan otkupni ugovor. Ili, još bolje, udruživanje sa drugim proizvođačima i izgradnja zajedničkog kapaciteta za prijem i preradu. Jer dok god čekaš da neko drugi reši tvoj problem — nećeš ga rešiti.
Država, s druge strane, mora da preusmeri deo agrarnog budžeta sa poticaja za proizvodnju ka kreditnim linijama i podsticajima za izgradnju prerade i hlađenja. Proizvodnja bez prerade je trka u kojoj uvek gubi onaj ko je najbrže dotrčao do vrha — jer na vrhu nema nikoga da primi teret.
A dok se to ne dogodi, kajsija će padati, višnja će čekati, a Srbija će nastaviti da izvozi sirovinu i uvozi gotov proizvod. I to je, kako kaže dr Magazin, usko grlo kroz koje ne prolazi samo voće — ne prolazi ni novac.
Izvor: AgroFin, 12. jul 2026.
💬 0 comments