Kada poljoprivrednik iz Vojvodine ili Šumadije u jesen odveze svoju pšenicu na silos, najčešće ne zna tačno ni po kojoj ceni će mu platiti, ni kada će novac sjajiti na njegovom računu. Rukovanje s otkupljivačem i verbalni dogovori decenijama su bili jedini „ugovor" koji je važio na srpskom selu, a posledice su poznate — neplaćene isporuke, naknadno formirane cene i proizvođač koji na kraju uvek izađe na kratko. Ministarstvo poljoprivrede je sada donelo Pravilnik o osnovnim elementima ugovora između proizvođača i otkupljivača ili prerađivača, koji bi trebalo da stane na put toj praksi.
Zašto baš sada i šta je prethodilo
Uređenje tržišta poljoprivrednih proizvoda u Srbiji ide korak po korak, a pre nekoliko meseci Ministarstvo je već definisalo obavezne elemente ugovora u sektoru mleka i mlečnih proizvoda — sektoru koji je decenijama bio sinonim za neregulisane odnose između proizvođača i mlekara. Taj potez je pokazao da se pisanom reči može promeniti dinamika moći u lancu snabdevanja, pa je logičan sled proširiti ista pravila na žitarice, voće, povrće, meso i pčelinje proizvode. Novi Pravilnik, donet na osnovu Zakona o uređenju tržišta poljoprivrednih proizvoda, pokriva praktično sve ključne sektore srpske poljoprivrede i predstavlja najambiciozniji pokušaj sistemskog uređivanja otkupnih odnosa do sada.
Šta Pravilnik tačno propisuje
Obaveza zaključivanja pisanog ugovora odnosi se na isporuku u sektorima žitarica, voća i povrća, prerađevina od voća i povrća, goveđeg i telećeg mesa, svinjskog mesa, pčelinjih proizvoda i drugih proizvoda utvrđenih propisima. Drugim rečima, obuhvaćen je praktično ceo agrarni sektor Srbije — od ratara na severu do voćara na jugu, od svinjara u Banatu do pčelara na Zlatiboru.
Pravilnik precizno propisuje šta svaki ugovor mora da sadrži: podatke o ugovornim stranama, predmet ugovora, količinu i dinamiku isporuke, cenu, rokove i način plaćanja, mesto i način isporuke, odgovornost za kvalitet i količinu proizvoda, postupanje u slučaju više sile, trajanje ugovora i način njegovog zaključenja. Na prvi pogled deluje kao birokratska lista, ali svaka od tih tačaka je nastala iz stvarnih problema sa kojima se proizvođači decenijama suočavaju — cena koja se „pregovara" nakon isporuke, rok plaćanja koji se pomeri kako otkupljivaču odgovara, kvalitet koji se ocenjuje jednostrano.
Posebno su precizirani rokovi plaćanja, i to je deo koji će najviše zanimati svakog proizvođača. U skladu sa Zakonom o trgovačkim praksama, kvarljivi poljoprivredni i prehrambeni proizvodi moraju biti plaćeni u roku do trideset dana, dok je za ostale proizvode rok plaćanja do šezdeset dana, odnosno u skladu sa ugovorom i zakonom. To znači da otkupljivač koji je do sada mogao da vuče plaćanje i po sto dvadeset dana sada ima jasnu granicu koju ne sme da pređe.
„Poljoprivrednici moraju da znati kome prodaju svoju robu, po kojoj ceni, kada će biti plaćeni i koja su njihova prava i zato su propisani jasni elementi koje svaki ugovor mora da sadrži." — prof. dr Dragan Glamočić, ministar poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede
Glamočić je jasan u jednoj stvari — ovo nije nova administrativna obaveza, kako će mnogi dočekati na prvu loptu, već mehanizam koji donosi veću pravnu sigurnost, više poverenja i stabilnije poslovanje za sve učesnike u lancu snabdevanja hranom. Pitanje je, naravno, koliko će ta reč važiti na terenu, gde je odnos snaga tradicionalno na strani onog koji drži novac.
Teren, realnost i jaz između papira i prakse
Proizvođač koji čita ovaj Pravilnik pitaće se jednostavno pitanje: ko će me štititi kad mi otkupljivač kaže da neće da potpiše ugovor sa svim tim elementima, jer „tako se kod nas ne radi"? Tu nastaje jaz između propisa i prakse koji prati srpsku poljoprivredu od kako postoji. Pravilnik je dobar, elementi su ispravni, logika je jasna — ali primena zahteva institucionalnu podršku koja ne staje na donošenju papira.
Ipak, treba priznati i ono što je dobro. Sistematski pristup — prvo mleko, pa onda žitarice, voće, povrće, meso i pčelinji proizvodi — pokazuje da Ministarstvo ne baca mrežu na sve odjednom, već gradi arhitekturu propisa sektor po sektor. To je pametnije nego doneti jedan opšti pravilnik koji niko ne bi shvatio ozbiljno.
Ministarstvo očekuje da će primena pravilnika doprineti dugoročnijem planiranju proizvodnje, sigurnijem plasmanu poljoprivrednih proizvoda, stabilnijoj sirovinskoj bazi za prerađivače i otkupljivače, kao i razvoju fer i uređenih tržišnih odnosa u srpskoj poljoprivredi. To su lepe reči, ali iza njih stoji surova realnost — proizvođač koji ima pisan ugovor sa definisanom cenom i rokom plaćanja može da planira setvu, kupi repro materijal i podigne kredit kod banke. Bez toga je svaka sezona kocka.
„Ovo nije papir koji će sam po sebi rešiti probleme, ali je alat u rukama proizvođača koji do sada nije postojao. Ko ga ne koristi — sam je sebi kriv." — analitičari poljoprivrednog tržišta
Šta ovo znači za srpsku poljoprivredu
Praktične posledice su dvostruke. S jedne strane, proizvođač koji inzistira na pisanom ugovoru sa svim propisanim elementima sada ima zakon iza sebe — može da odbije usmeni dogovor i traži papir koji će mu, ako dođe do spora, važiti pred sudom ili arbitražom. S druge strane, otkupljivači i prerađivači moraće da prilagode svoje poslovne procese, što znači da će neki od njih pokušati da pronađu načine da zaobiđu propis — bilo kroz „dopunske dogovore", bilo kroz pritisak na proizvođače da potpišu ugovore koji formalno ispunjavaju uslove, ali su u praksi nepovoljni.
Ključni izazov nije u donošenju Pravilnika, već u njegovoj primeni i kontroli. Ako inspekcije ne budu proveravale da li ugovori sadrže obavezne elemente i da li se rokovi plaćanja poštuju, propis će ostati mrtvo slovo na papiru. Ako, pak, sistem zaštite funkcioniše — i proizvođač zna da može da prijavi nepravilnost i da će ta prijava biti shvaćena ozbiljno — onda govorimo o promeni paradigme u srpskom otkupu.
Treba imati na umu i širi kontekst. Srbija teži ka EU i prilagođava zakonodavstvo, a Zakon o trgovačkim praksama koji je osnov za rokove plaćanja od trideset i šezdeset dana već je usklađen sa evropskim standardima. Pravilnik o ugovorima je logičan nastavak tog procesa i pokazuje da se sistemski uređuje tržište, a ne samo da se reaguje na pojedinačne krize.
Ostaje još jedno pitanje koje mnoge muči — da li će i veliki trgovački lanci, koji su često najveći dužnici prema proizvođačima, biti obuhvaćeni istom logikom, ili će se Pravilnik primenjivati samo na odnos proizvođač — prerađivač, dok maloprodaja nastavi da diktira uslove? To je pitanje na koje odgovor tek dolazi.
Pravilnik je donet, elementi su jasni, rokovi su definirani. Sada ostaje najteži deo — da se pismo pretvori u praksu. A to, kao i uvek u srpskoj poljoprivredi, ne zavisi od ministarstva, već od onog čoveka na traktoru koji mora da nauči da traži svoje pravo na papiru.
Izvor: Agro TV, 12. jul 2026.
💬 0 komentara