Kad vam kažu da je domaći beli sir u Loznici 1.500 dinara, a u Kikindi 600 – pomislili biste da je nešto drugačiji kvalitet, neki brend ili specijalna proizvodnja. Nije. Radi se o istom masnom belom siru, istog tipa, samo na različitim pijacama. Razlika od 900 dinara po kilogramu nije izuzetak, već sistematska pojava koju su upravo objavili podaci Sistema tržišnih informacija u poljoprivredi Srbije (STIPS). Dok jedan proizvođač u Loznici uzme duplo više od onog u Beogradu, drugi u Kikindi jedva pokrije troškove. Pitanje nije samo gde je isplativije prodavati, već zašto je srpsko tržište mlečnih proizvoda toliko razbijeno da isti kilogram putuje kroz cene kao kroz klisuru.
Gradovi koji po pravilu ne podležu
Najnoviji STIPS presek otkriva da su Beograd i pojedini vojvođanski centri – Subotica, Novi Sad, Zrenjanin – redovno na vrhu cenovne lestvice. Kilogram masnog belog sira na beogradskim pijacama Kalenić i Skadarlija, kao i u Subotici, košta 1.000 dinara. U Novom Sadu je 800, u Čačku, Leskovcu i Somboru 700, dok u Kikindi pada na samo 600 dinara. Rekorder je, međutim, Loznica sa 1.500 dinara – skoro duplo skuplje od Beograda, a dva i po puta skuplje od Kikinde.
Polumasni beli sir prati sličan, ali ne i identičan obrazac. Najskuplji je u Vranju – 850 dinara za kilogram, zatim u Požarevcu sa 800, dok Beograd i Niš drže 700. Najpovoljniji je u Zaječaru – 550 dinara. Kajmak, kao najluksuzniji mlečni proizvod, dostiže maksimalnih 1.500 dinara po kilogramu u Beogradu, Novom Sadu i Zrenjaninu. U Vranju je, paradoksalno, najjeftiniji – 1.000 dinara, dok se u Čačku, Kraljevu, Loznici, Nišu i Somboru kreće od 1.200 do 1.400 dinara.
Razlika od 900 dinara za kilogram istog proizvoda između dva grada nije samo pitanje tržišne logike – to je signal da distribucija, lokalna platežna moć i navike potrošača duboko deformišu cene. Neko na ovome gubi, neko dobija, ali potrošač uvek plaća razliku. — Prof. dr Milan Jovanović, agroekonomista
Šta oblikuje cenu – kvalitet ili lokacija?
Odgovor je, nažalost, jednostavan: kvalitet je isti, a cena se menja isključivo zbog lokalnih prilika. U Beogradu, Novom Sadu i Zrenjaninu veća je platežna moć, više je kupaca koji traže vrhunske mlečne proizvode i spremni su da plate više. Konkurencija među proizvođačima je manja nego što se misli, jer veći gradovi imaju i veću potražnju. Zato onaj ko stigne do Beograda može da naplati 1.000 dinara bez mnogo muke.
U Loznici, pak, cena od 1.500 dinara verovatno odražava malu ponudu i specifičnu lokalnu tradiciju – možda jedan ili dva jaka proizvođača diktiraju cenu, a potrošači nemaju alternativu. Na drugoj strani, Kikinda, Zaječar i Vranje su gradovi gde je kupovna moć niža, ponuda možda veća ili konkurencija jača. Cena od 600 dinara za masni sir u Kikindi nije nužno znak lošeg kvaliteta, već pritiska tržišta gde proizvođači moraju da spuste cenu da bi prodali.
Za seljaka koji vozi sir sa svoje farme, transport do udaljenijih pijaca povećava troškove. Ako mora da plati gorivo, hlađenje i vreme, pitanje je da li mu se isplati da ide u Loznicu ako već u Kikindi ima stabilne mušterije. Zato mnogi ostaju u svom mestu, iako tamo dobijaju manje.
Fragmentirano tržište – prilika ili zamka?
Podaci STIPS-a su više od statističke vežbe – oni otkrivaju koliko je srpsko tržište mlečnih proizvoda još uvek nerazvijeno i neefikasno. Dok u uređenim ekonomijama cene istog proizvoda variraju za 10-20 odsto, ovde razlika ide i do 150 odsto. To znači da ne postoji jedinstveno tržište, već skup lokalnih mikro-tržišta sa vlastitim pravilima, monopolskim pozicijama i informacionim prazninama.
Za poljoprivrednike, ovo je istovremeno i prilika i rizik. Onaj ko može da dopre do Beograda ili Novog Sada ima šansu da naplati sir po 1.000 dinara. Ali ko ostane da prodaje u Kikindi, mora da se zadovolji sa 600. Problem je u infrastrukturi, troškovima prevoza i informacijama – ne znaju svi proizvođači gde su najbolje cene, a i ako znaju, put do tamo košta. Država bi mogla da pomogne subvencijama za transport, podrškom udruženjima koja organizuju zajednički izvoz na veće pijace, ili bar boljim informisanjem o cenama u realnom vremenu.
Sa druge strane, potrošači u manjim gradovima su na gubitku – plaćaju manje, ali često nemaju pristup širokom izboru kvalitetnih proizvoda. Mlečni specijaliteti ostaju privilegija većih centara, dok selo i manje varoši dobijaju ono što ostane. Cela priča pokazuje da tržište ne funkcioniše tako što bi trebalo – neko zarađuje na tuđem neznanju, a neko ostaje kratkih rukava.
Informacija je ključ – ali i odluka
Ono što STIPS podaci omogućavaju jeste transparentnost. Svaki proizvođač koji ima pristup ovim informacijama može da odluči da li mu se isplati da vozi robu u drugi grad. Ako u Loznici sir ide za 1.500, a u Zaječaru za 550, možda je vredno investirati u hlađenje i transport, posebno za one koji imaju veće količine. Ali to zahteva i hrabrost i kapital, a mali proizvođači često nemaju ni jedno ni drugo.
Na kraju, pitanje je jednostavno: koliko ste spremni da platite za domaći sir? Jer dok god postoji razlika od 900 dinara između Loznice i Kikinde, neko će zarađivati na tuđem neznanju, a neko će ostajati kratkih rukava. A to nije samo ekonomski problem – to je znak da tržište ne funkcioniše kako bi trebalo. Dok država ne stvori uslove za ujednačavanje cena, mi ćemo i dalje imati dva sveta u istoj državi – jedan u kome je sir luksuz, i drugi u kome je osnovna namirnica.
Izvor: Agro TV, 12. avgust 2026.
💬 0 komentara